Monografija “Srebrenica” Tarika Samaraha i rad “Bosanska djevojka” Šejle Kamerić izloženi su u Tate Modern galeriji u Londonu. Izloženi radovi se nalaze u centralnom izložbenom prostoru, na drugom spratu, kao dio ciklusa “ Art and Society” (Umjetnost i društvo), koji predstavlja priču o načinima na koji se umjetnici i umjetnost bave društvenom stvarnošću.
Grafiti koje su pisali UN vojnici na zidovima prostorija u kojima su bili smješteni, otkrivaju predrasude, miskoncepcije i dehumanizaciju lokalnog stanovništva. Skretanje pogleda, nemogućnost empatije i nerazumijevanje pozicije žrtve, dio su narativa koje je odredio sudbinu žrtava iz Srebrenice. Fotografije grafita UN vojnika zabilježio je Tarik Samarah, nedugo nakon rata. One čine integralni dio njegove umjetničke priče o Srebrenici, koja predstavlja osnovni dio stalne izložbe u Galeriji 11/07/95.
U objašnjenju galerije Tate Modern navodi se sljedeće:
Tarik Samarah je prvi put posjetio Srebrenicu 2001. godine i njegova monografija “Srebrenica” dokumentuje posljedice genocida. U različitim poglavljima, on se fokusira na lokacije masovnih grobnica, identifikaciju žrtava, grafite pronađene u bazi vojnika i portretima preživjelih. Sve zajedno, njegove fotografije adresiraju neuspjeh koji je doveo do smrti preko 8000 Bosanskih Muslimana, većinom muškaraca i dječaka. Fotografija grafita citiranog od strane Šejle Kamerić je uzeta iz Samarahove monografije. Samarah napominje da ovakve fotografije predstavljaju važan vid sjećanja, ali također trebaju da utiču i na budućnost, s ciljem da se ovakvi događaji ne dese ponovo.
“Bosanska djevojka” prikazuje portret umjetnice koja direktno gleda u kameru, zadržavajući naš pogled. Tekst preko fotografije citira grafite nepoznatog holandskog vojnika UN-a pronađene u kasarni u Srebrenici tokom rata u BiH (1992–95). Koristeći stiliziranu pozu karakterističnu za modnu fotografiju, Kamerić istovremeno izaziva i utjelovljuje riječi vojnika. Ovim činom ona se zalaže za sve žene koje su iskusile predrasude zbog svog roda ili identiteta. Ona nagovještava kako žene postaju markeri nacionalnog identiteta, a njihova tijela politizirana kao način održavanja teritorija i granica. U svom pogledu ona traži od nas kao gledatelja da budemo odgovorni za svoj način gledanja.
